Da li je pritvaranje jednog od najtraženijih haških begunaca zaista i razlog izlaska na ulice, pripadnika nacionalističkih grupa, pre svega mladih ljudi? Socilog Zagorka Golubović daje negativan odgovor i navodi da su ovakve situacije zapravo idealan ventil za izlivanje nezadovoljstva nagomilanog tokom odrastanja u Srbiji devedesetih:
„Oni pojma nemaju. Oni slave Hitlera, a da ih pitate, niko od njih ne bi znao ni šta je to nacizam, ni šta su ta obeležja koja nose. Prema tome, još manje sigurno znaju o Radovanu Karadžiću.“
Ovo neznanje, međutim, nije uticalo ni na sledeću činjenicu - nakon Karadžićevog hapšenja naglo je skočila prodaja na uličnim tezgama na kojima dominiraju suveniri posvećeni haškim optuženicima:
“Imamo jako lepu prodaju, sa kasetama i svu robu koju dobijemo bukvalno za par dana rasprodamo. Iskreno, u čitavoj priči postoji jedan mali bunt u narodu, ljudi vole ono što je zabranjeno.”
“Kragujevčani imaju osećaj za srpstvo i za srpski narod, a Radovan je oličenje srpskog naroda i jedna legenda koja nikad neće biti izbrisana iz srca srpskog naroda.”
“Kupio sam kasetu o Radovanu Karadžiću i dva kalendara, jedan sa Mladićem, jedan sa Karadžićem, jer to su naši srpski heroji.
| » > |
|---|

