 Za režiju kratkih filmova nagrađivan je još u srednjoj školi, filmsku režiju završio je na Filmskoj akademiji u Pragu, a njegov studentski film "Gernika" pobijedio je na Festivalu studentskog filma u Karlovim Varima.
Potom su uslijedile samo nagrade i taj se slijed nije završio ni do danas. Zlatne "Arene", "Palme", "Medvjedi", "Kentauri"... Sve su to nagrade koje Emiru Kusturici pristižu sa svih strana.
PORIJEKLO"Rođen sam nekoliko puta, a siguran sam da je jedno od mjesta mog rođenja bio i Kan", poetski je svojevremeno rekao Kusturica. Ipak, ma kako on to neodređeno iskazao, Emir je zapravo rođen u Sarajevu 24. novembra 1954. godine. I, mada jedinac u dobrostojećoj porodici (otac mu je radio u Ministarstvu informisanja BiH), Emir nije mnogo mario za visoke krugove društva i tokom odrastanja priklonio se sarajevskoj raji, za koju njegovi roditelji nisu smatrali da je dobro društvo njihovom sinu. Oni su, kada je režiseru bilo nešto manje od 18 godina, odlučili da ga sklone od "negativnih uticaja" poslavši ga na školovanje van zemlje. Tako je Emir stigao u Prag! Na prestižnoj Akademiji filmskih umjetnosti, tamo gdje su diplomirali Miloš Forman, Jiri Menzel i Goran Paskaljević, obreo se najednom i on. "Bio sam veoma radoznao, ali nisam volio školu. Pri tom, nisam imao ni neke velike veze s kinematografijom. Tako posmatrano, moja veza s filmom zapravo je slučajnost", rekao je Emir jednom prilikom. Ipak, ispostavilo se da ništa nije slučajno i da, ako je neko trebalo da studira režiju, onda je to svakako bio on. Otkrivši talenat za koji nije ni znao da ga ima i završivši prestižnu školu režije, Emir se vraća u rodno Sarajevo i tek tada shvata da je film prijeko potreban njegovom rodnom kraju kako bi se sve te boje, iskustva, zvukovi i priče sačuvali od zaborava. PRVI KORACITokom studija, osim čuvene "Garnike", Emir Kusturica režirao je još dva kratka filma: "Jedan dio istine" i "Jesen", a po povratku u Bosnu on započinje profesionalnu karijeru na Televiziji Sarajevo. Njegov prvi film "Nevjeste dolaze" izazvao je dosta kontroverzi, a potom bio i zabranjen zbog "eksplicitnog bavljenja seksualnim tabuima". Ipak, režiser je više sreće imao s narednim televizijskim filmom "Bife Titanik" zasnovanom na priči nobelovca Ive Andrića, za koji je osvojio nagradu za režiju na Nacionalnom televizijskom festivalu u Portorožu. Kada je 1981. godine osnovana Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, Emir Kusturica biva angažovan kao jedan od profesora na Odsjeku za glumu, tada jedinom odsjeku na Akademiji. Postaje prvi umjetnički rukovodilac Otvorene scene "Obala", kultnog pozorišta koje i danas djeluje pri sarajevskoj Akademiji, a takođe se uključuje i u pripreme za otvaranje Odsjeka za režiju 1989. POčETAK SLAVEU dugometražnoj igranoj produkciji Emir Kusturica debitovao je filmom "Sjećaš li se Doli Bel", nastalom po scenariju Abdulaha Sidrana 1981. godine. Za ovaj film Emir Kusturica je nagrađen "Zlatnim lavom" na Filmskom festivalu u Veneciji za najbolji debitantski film i nagradama FIPRECI, AGIS i CIDLAC na Festivalu jugoslovenskog igranog filma u Puli 1981. godine. Svoj talenat on je pokazao i u sljedećem filmu, drami "Otac na službenom putu" (1985), koji je radio s istim scenaristom. Ovo ostvarenje Kusturici donosi "Zlatnu palmu" na Filmskom festivalu u Kanu i nominaciju za nagradu Američke filmske akademije "Oskar" za najbolji film sa neengleskog govornog područja. "Zlatna palma" Kusturici je otvorila sva vrata bioskopa i znatno uvećanje budžeta. On u obzir uzima druga mjesta, druge zemlje, druge ljude... Tako odlučuje da "Dom za vešanje" snima u jednom od najvećih romskih naselja u Evropi, smještenom nedaleko od Skoplja. Pred kraj snimanja Miloš Forman poziva ga u Njujork kako bi mu ustupio svoje mjesto predavača na Univerzitetu Kolumbija, gdje Kusturica i završava "Dom za vešanje". Godine 1989. taj je film u Kanu nagrađen specijalnom nagradom "Roberto Roselini". RAT I AMERIKAZa vrijeme Kusturičinog rada na Kolumbija univerzitetu rat je uveliko zahvatio Bosnu. On je, u međuvremenu, sva svoja znanja prenosio američkim studentima. Tada mu je jedan od njih, Dejvid Etkins, pokazao scenario iz kojeg je nastao Kusturičin prvi film na engleskom jeziku, "Arizona dream" (1993), sa Fej Danavej, Džonijem Depom i Džerijem Luisem u glavnim ulogama. Film je nagrađen "Srebrnim medvjedom" i posebnom nagradom žirija na Filmskom festivalu u Berlinu 1993. godine. Kusturica svojim studentima, međutim, nije prenosio samo umijeće režiserskog zanata. Istovremeno se družio s njima, pa i igrao fudbal, a prema riječima jednog od njegovih učenika, naime, bio je i dobar fudbaler. "Emir nam je pričao da je mogao ostvariti dobru fudbalersku karijeru. I stvarno je dobar igrač. Mi smo, kao tim Cigani, sačinjen od Evropljana, a s golmanom iz Iraka, igrali protiv američkih timova. On je bio nervozan i svađao se tokom igre, a kada mu je jednom poslije utakmice jedan Amerikanac rekao da nije igrao fer i da igra nervozno, Emir ga je pogledao i rekao 'You is nervous!', što je od tada postao glavni fazon među studentima. Svima smo govorili 'You is nervous!'", ispričao je on. "UNDERGORUND"Za to vrijeme u Jugoslaviji više ništa nije bilo kao prije. Rat je bjesnio, a Emirov otac, Murat Kusturica, umro je brzo nakon što je porodica izbjegla iz Sarajeva u Crnu Goru. Uprkos svemu, Emir je ipak osjećao dužnost da se vrati na Balkan. Tako se vraća i započinje svoje najambicioznije djelo - "Underground". Po scenariju Dušana Kovačevića, on počinje da priča 50 godina istorije svoje propale domovine. Kada je film završen, on shvata, međutim, da njegovo "objašnjenje rata" malo ko zapravo razumije. Bio je, kako je kasnije pričao, jako razočaran i čak je ozbiljno razmišljao o povlačenju iz filmskog svijeta. Bilo kako bilo, "Zlatna palma" za "Underground" (1995) ostaće najvažnija nagrada njegovog života. Upravo je to bio trenutak kada se sve prelomilo i kada je Emir definitivno stekao status ikone, ne samo evropskog, nego i svjetskog filma. VESELIJI TONNastupa vrijeme u kome je Kusturica u velikoj mjeri promijenio ton svojih filmova. Počev od "Crne mačke, belog mačora" iz 1998, za koji je dobio "Srebrnog lava" u Veneciji, preko "Priče superosmice" iz 2001, za koji na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Sankt Peterburgu dobija glavnu nagradu "Zlatni kentaur", raspoloženje koje okružuje Kusturicu sve je pozitivnije. Jačanju njegovog optimizma uveliko je pomogla i ponovna saradnja s Neletom Karajlićem. U grupi "Zabranjeno pušenje", naime, Emir je jedno vrijeme svirao bas gitaru, a kasnije, kao gitarista, zajedno nastupa u Emir Kusturica & "No Smoking Orchestra". Početak novog milenijuma bilo je i vrijeme u kome se Kusturica prvi put, u filmu "Udovica iz St. Pjera" (2000), u režiji Patrisa Lekontea, pojavljuje kao glumac. Premda izgovara svega nekoliko rečenica, njegova pojava u filmu je monumentalna i Kusturica je jedan od najupečatljivijih karaktera koji vode radnju. Dvije godine kasnije ponovo "glumi" u filmu "Dobri lopov", režisera Nila Džordana, gdje, kao gitarista, neprestano svira rifove Džimija Hendriksa. Godine 2004. završava film "Život je čudo", čiji je radni naslov bio "Gladno srce". Riječ je o ratnoj drami, čiji scenario, osim Kusturice, potpisuje i Ranko Božić. U filmu je opisano predvečerje ratnih sukoba u Bosni. Kada je snimio "Život je čudo" Kusturica je dobio nagradu za doprinos svjetskoj kinematografiji na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi. Predsjednik tog festivala Nikita Mihalkov je na svečanosti dodjele nagrada u velikoj sali kina "Puškin" kazao da Kusturičini filmovi predstavljaju "budući vijek" i da se svi koji su gledali njegove filmove, bez obzira na to da li im se sviđaju ili ne, slažu da je riječ o "velikom pomaku u svjetskoj kinematografiji". ETNOSELOSnimajući "Život je čudo" na Mokroj gori Kusturica se zaljubio u prirodu tog kraja i čvrsto odlučio da upravo tamo izgradi vlastito etnoselo. "Izgubio sam svoj grad tokom rata i zato želim da izgradim vlastito selo, koje ću nazvati njemačkim imenom: Küstendorf. Tamo ću organizovati filmske seminare, koncerte, umjetničke radionice... Sanjam o mjestu na kome će se spojiti kulturne različitosti i koje će biti direktno suprotstavljeno procesima globalizacije", rekao je Kusturica 2004. godine za "Juillet". Za svoj idejni arhitektonski projekat Drvengrad Kusturica je dobio evropsko priznanje za arhitekturu "Filip Rotje" (2005). Ovo priznanje, koje tradicionalno svake treće godine dodjeljuje Fondacija za arhitekturu iz Brisela, jedna je od najcjenjenijih belgijskih i evropskih nagrada u oblasti arhitekture. U obrazloženju žirija ističe se da Kusturičin projekat "koristi izvornu arhitekturu svog podneblja kao faktor pacifikacije, izvor zadovoljstva i podstrek za razvoj ekonomsko-turističkih potencijala čitavog regiona". Godine 2005. Kusturica otvara u zgradi nekadašnje željezničke stanice u Herceg Novom Centar za kulturu i multipleks kino. Riječ je o tri mala kina sa zvučnim i svjetlosnim efektima. Pored apartmana, u zgradi su i prostori namijenjeni za galeriju, čitaonicu i "mjesto za okupljanje i razgovor". VJERAArhitektonski poduhvati velikog režisera, supruga Maje Kusturica i oca Stribora i Dunje, u dobroj su mjeri povezani sa životnim periodom u kome se našao. Bilo je to vrijeme u kome je Emir prestao da bude Emir i postao Nemanja. "Ime Emira Kusturice mora stajati na svim naslovnicama filmskih enciklopedija BiH. Ali, to ne umanjuje činjenicu da je on patriotski smrad koji je izdao svoj narod u najgorem mogućem trenutku", rekao je Emir Hadžihafisbegović o svom fakultetskom profesoru u intervjuu na HTV-u. Sa Hadžihafisbegovićem mnogi se u Bosni slažu. Ipak, uprkos ogorčenjima i komentarima koje je izazvao time, Kusturica je ostao čvrsto uvjeren u ispravnost svoje odluke o promjeni vjere. On se, naime, za đurđevdan 2005. krstio u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i primio ime Nemanja Kusturica. Krštenje je održano u manastiru Savina u blizini Herceg Novog. nezavisne
|
