Mada je politikom zvanično počeo da se bavi kao prvi predsjednik i osnivač Srpske demokratske stranke, Radovan Karadžić isticao se vatrenim govorima još za vrijeme studentskih demonstracija 1968. godine. Ipak, kao najupamćenija ostaće njegova prijetnja upućena 1992. godine sa skupštinske govornice:
„Nemojte da mislite da nećete odvesti BiH u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat.“
Na referendumu 1992. godine 63 posto bh. stanovništva izjašnjava se za nezavisnost zemlje. Srbi najvećim dijelom bojkotuju referendum. 1. marta te godine na Baščaršiji je ubijen srpski svat. Taj događaj i referendum SDS koristi za podizanje barikada u Sarajevu. Radovan Karadžić:
„Sa stanovišta srpskog naroda za nas je jedino prihvatljivo da smo nezavisni, da niko ne može nad nama da dominira, da brojnost drugog naroda, recimo muslimanskog, nema na nas nikakvog uticaja.“
Iako je svo vrijeme negirao pripremanje rata u BiH, obavještajne službe otkrivaju njegove razgovore sa tadašnjim predsjednikom SR Jugoslavije Slobodanom Miloševićem:
Karadžić: Možemo mi istu stvar urediti da mi date oružje, potpora odbrane u Šipovu i u Mrkonjiću.
Milošević: Ma to je sitnica, bre.
Karadžić: Pa dobro, nek me naoružaju.
U više navrata poručivao je da neće priznati nezavisnost BiH. Znao je to i plastično opisati citirajući svog mentora Miloševića:
„Predsednik Milošević nije smatrao da je međunarodno priznanje BiH nešto presudno. On je govorio kako je Kaligula proglasio svog konja za senatora. I govorio je - ipak konj nije bio senator. Prema tome, Izetbegović nema državu. Iako mu neko to prizna, to nije država.“
Svo vrijeme rata u BiH Karadžić bio je lider bosanskih Srba i zajedno sa ratnim komandantom Ratkom Mladićem, kreator ratnih operacija.
Međunarodni zvaničnici već 1992. godine upozoravaju na humanitarnu krizu u BiH. Objavljuju se prvi izvještaji o postojanju koncentracionih logora za nesrpsko stanovništvo.
1993. godine počinje sukob dotadašnjih saveznika Bošnjaka i Hrvata. Stižu izvještaji i o vojnom dogovoru Srba i Hrvata. Radovan Karadžić:
„Gde smo se dogovorili da se ne tučemo, da prestanu bitke u dolini Neretve između Srba i Hrvata.“
Kraj rata i Dejtonski mirovni sporazum Karadžić je dočekao kao predsjednik SDS-a i predsjednik RS-a. Pod pritiskom međunarodne zajednice i na insistiranje Slobodana Miloševića i ostalih lidera bosanskih Srba, 30. juna 1996. Karadžić je prenio predsjednička ovlaštenja na Biljanu Plavšić. Povukao se sa mjesta predsjednika SDS-a i iz javnog života. Od tada se krije. Poslednji put je viđen i fotografisan u Han-Pijesku, jula 1996. godine. Potom je za njim raspisana međunarodna potjernica.
U novembru 1998. Sjedinjene Američke Države su ponudile novčanu nagradu od pet miliona dolara licima koja pomognu da se pred sud izvedu optuženi za ratne zločine. Evo kako su mještani pograničnih sela između BiH i Crne Gore reagovali na ponuđenu novčanu nagradu za Radovana Karadžića:
„Što se mene iskreno tiče, znači nemam para - ali da mi da, sad da donese ovdje, pet milona, ja ne bih, da znam tačno gdje je, rekao. Pet miliona je mnogo para. Puno je pet hiljada eura ili dolara, nebitno. Ali što se mene tiče, ja ne bih rekao. Znači, bio bih izdajica svog naroda. Znači bio bih, što se kaže ono, bijela vrana među svojim narodom. Izdvajati se od svog naroda - ne ide. Mada ih ima, ima ih dosta.“
„Nije Radovan lud da dolazi kod mene, nemam ni ja da jedem ’ljeba. A ne bi’ ga izd’o nema tije’ para na svijetu - baš radi toga.“
Međunarodne policijske snage više puta pretresale su kuću njegove porodice na Palama. Prije nešto više od godinu u desetodnevnom pritvoru zadržan je njegov sin Saša. Supruga Ljiljana Zelen, putem medija, pozvala ga je tada na predaju:
„Bolno mi je i teško da te zamolim, a ipak te molim svim svojim srcem i dušom da se predaš. To će biti žrtvovanje za nas, za našu porodicu. U nadi da si živ i da možeš da odlučuješ svojom voljom, molim te da doneseš odluku i učiniš to radi svih nas. Iz sve svoje bespomoćnosti, sve svoje nemoći, jedino što mogu da učinim je to - ja te molim.“
I visoki zvaničnici RS-a, makar javno, pozivali su Karadžića da se preda pružajući tako podršku njegovoj porodici. Nekadašnji predsjednik RS-a Dragan Čavić:
„Radovan Karadžić mora da se preda. Ako se Radovan Karadžić ne preda, on mora biti uhapšen. Sud nikada neće biti zatvoren za tri osobe sve dok oni biološki žive i postoje dokazi da biološki žive, a nisu u Hagu. To su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Ante Gotovina.“
RSS feed komentara
| » > |
|---|
