Mak i Hrvati

Ove godine navršava se devedeset godina od rođenja Maka Dizdara (Stolac, 1917. - Sarajevo, 1971.), pjesnika bosanske apokalipse.

Rođen tokom grmljavine prvog svjetskog rata, umro prerano i u najljepšim godinama, ovaj pjesnik ostvario je poetsko djelo kojem je vrlo teško naći pandana na slavenskome jugu. Život tog jurodivog "Kamenog spavača", međutim, počeo je tek nakon pjesnikove smrti, a prije toga on je bio osporavan, kao što se to uvijek događa s velikanima na stranama zamagljenim.

O Makovu pjesništvu napisana je cijela jedna biblioteka, tragalo se u "Slovu o čovjeku" za učenjem manihejaca, a njegovi "Putovi" ("Ti si učinio da me pod svaku cijenu uništiš, ali nikako da nađeš istinski put do mene") doživljavani su kao najava bosanske suvremene kalvarije. Nije mi jednom oko ovlažilo kada sam slušao "Brotnjice" u zvonkoj interpretaciji Hasije Borić na teatarskim daskama Teatra &TD u Zagrebu, bečkog Volkstheatera, ili ispod glasa u dvorištu kakva austrijskog izbjegličkog logora.

Bilo je u životu Dizdarovu više nejasnoća i tamnih mjesta, a jedno oko kojeg se ispreda najviše priča svakako je i epizoda o njegovoj hrvatskoj pripadnosti. Ta priča krenula je koncem šezdesetih kad se, kao urednik književnog časopisa život, Dizdar počeo zalagati za deunitarizaciju jezičnog standarda u Bosni i Hercegovini. Skupljajući srednjovjekovne bosanske listine za zbornik "Stari bosanski tekstovi" (Sarajevo, 1969.), Dizdar će shvatiti da su agencija Tanjug i druge državne institucije Socijalističke Jugoslavije učinile diskontinuitet u jezičnoj tradiciji Bosne i Hercegovine i prebrisali autohtone jezične zasade, a na njihovo mjesto uvele nove.

U Bosni, koju je i Vuk Karadžić držao za kolijevku ijekavštine, dobar broj pisaca pisao je ekavski (Husein Tahmiščić, Izet Sarajlić, u početku i Alija Isaković...), a neki istaknuti muslimanski pisci deklarirali su se i kao Srbi, ili su bili zastupljeni u srpskim antologijama. Ne zaboravimo, u to vrijeme bošnjačka nacija nije bila ustavno priznata i Bošnjaci su koristili srpskohrvatski kao jezični standard, standard u čijemu složenom nazivu su bila imena njihovih susjeda, ali nije bilo njihova imena. Oni su se, dakle, morali opredjeljivati, a čovjek se može opredjeljivati samo za ono što nije, nikako za ono što jest. Tematski broj života o jeziku komunističke vlasti su osudile, a Dizdar je bio optužen i napadnut od jedne grupe pisaca, koju je predvodio mržnjom i mrakom opsjednuti Rajko Nogo (čiji će jedan duhovni subrat nasrnuti i na autora ovih redaka besramnom paškvilom, objavljenom polovicom devedesetih u jednoj sarajevskoj kupusari).

Mak Dizdar vjerojatno je vođen logikom da je bolje negdje legalno pripadati nego nigdje. ("Poznavao sam mnoge od tih pisaca koji su se opredjeljivali. Osim Alije Nametka ne pamtim da je ijedan to opredjeljivanje uzimao drugačije nego književno. Mak Dizdar mi je govorio: 'Ako me nema u antologiji hrvatske poezije, nema me nikako. Srbi uvrštavaju Husu i Izeta'… Meša Selimović je bio i 'Musliman' i 'Srbin', čas govorio jedno, čas drugo", kaže Alija Isaković u članku "Hrvatska svojatanja Bošnjačkih pisaca".

Pisac je šezdesetih godina, dakle, ušao u hrvatske antologije ne zbog toga što se osjećao hrvatskim piscem, već da bi ga ikako bilo. Početkom devedesetih Dubravko Horvatić zamjerio mi je što Dizdara nisam uvrstio u antologiju hrvatskog pjesništva koju sam objavio u Sarajevu, a ja sam mu rekao da ovaj pjesnik ima antologiju kojoj pripada, a kad bih ja, kojim slučajem, uvrštavao Dizdara ("poštujući njegovo opredjeljenje") u hrvatsku antologiju, on bi morao imati jedno od tri vodeća mjesta u knjizi. Ali, on tog mjesta u hrvatskim ružičnjacima nema. U šoljan-Slamnigovoj antologiji koja ima tristo osamdeset stranica Maku je posvećena jedna, a u Pavletićevoj "Zlatnoj knjizi", koja ima preko osam stotina, Dizdar je dobio - svega pet stranica.

No, manimo tu priču. Mak Dizdar je umro od srčanog udara u ljeto 1971. godine. U vremenu što je slijedilo Bosna i Hercegovina postala je politički subjekt ravnopravan sa svim ostalim socijalističkim republikama, a Muslimani su priznati kao šesta jugoslavenska nacija. Mak Dizdar je u novim okolnostima polako prerastao u mit, a njegove pjesme postajale su elementima nacionalnog programa Bošnjaka (bogumilstvo, manihejstvo, islam). Dizdarove pjesme postale su politički znak, a pored njegova umjetničkog imena Mak počelo se forsirati i njegovo civilno ime Mehmedalija, mada se sam pisac tim imenom u javnosti nije služio. Tako po drugi put dolazi do političke zloupotrebe genija, čije pjesme su anticipirale jedno vrijeme bez svjetla i život bez utjehe.

"Dizdarov Kameni spavač", pisao je Midhat Begić, "u sebe je upio elemente cjelokupne bosanskohercegovačke kulturno-književne, bitno poetske baštine, u izvanrednom jezičkom skladu između narodnog duha koji prožima srednjovjekovne pisane spomenike i narodne poezije koja se na tom tlu razvijala". Stihovi Kamenog spavača dopiru danas do nas kao zvuci posljednje opomene, kao zvuk trublje sudnjega dana:

"Kada učini ti se da cilj tvoja je Svrhi tvojoj najbliža - Znaj da jest I tijelo to Njegovo Bilo Samo časita Njegova Hiža. Ti tijelo njegovo tek uze. A tijelo to bijahu za njega - zatvor njegov I njegove Suze. (Ne rekoh li ti već jednom Da o meni zaista ne znaš ništa - Da ne znaš ništa o mome luku i strijeli. Da ništa ne znaš o mome štitu i maču Da nemaš pojma o tim Ljutim oružjima Da ništa ne znaš o mom bijednom tijelu Niti kakav on žarki plamen U sebi Ima) (...) Pa dođi Navikao sam davno na tvoje pohode što stižu iz daleka kao na goleme ledene i strašne vode što donosi ih sve jača Ova noćna rijeka Tmača."