Nedavno je pozorišni reditelj i direktor MESS-a Dino Mustafić izjavio da se kod nas uglavnom iz državne blagajne finansira vjerska i nacionalna kultura. Ne sjećam se da je tako neko jednostavno i tačno iskazao stanje u našoj kulturi.
Još su se u Dejtonu naše nacionalne vođe dogovorile da je kultura nacionalna stvar, pa stoga ne treba da bude ministarstvo kuture na državnom nivou. I tako mi imamo priredbe i manifestacije s vjerskom i nacionalnom odrednicom, koje se finansiraju iz budžeta entiteta i kantona.
Takvo stanje je uslovilo da je naša umjetnost u najvećoj mjeri okrenuta prošlosti, tradicionalistička, u rijetkim trenucima korespondira s današnjim vremenom i današnjim svijetom. Današnji stvaraoci pogrešno shvataju tradiciju, pa je kopiraju umjesto da im tradicija služi kao oslonac za drugačija djela, za kritično sagledavanje sadržaja i formi prošlosti.
Naši ministri kulture, koliko god ih ima, otvorene su ruke kada je u pitanju finansiranje raznih vjerskih manifestacija, pa se ta nacionalno-vjerska okupljališta na stadionima, raznim dovištima i crkvenim vašarima proglašavaju kulturnim dostignućem. Još samo da borbe bikova i narodne derneke označimo kao vrhunski civilizacijski i kulturni domet! U tom zadovoljavanju potreba širokih narodnih masa naši ključari kasa su veoma stisnuti kada je u pitanju umjetnost vrhunskog stvaralačkog izraza. Primjer da je MESS, taj festival s tradicijom, gdje se uvijek pomjerao vidokrug teatarske izražajnosti, dobio 5.000 maraka iz budžeta, isto kao i nekakav KUD "Sejfulah", je sraman.
Naš folklor je prijemčiv i osebujan, kao i uopšte na balkanskim prostorima, ali je on istovremeno jasan primjer kako se nacionalno legitimiše.
Taj šareni drmoguz zadovoljava najširi auditorij, ali ako smo ostali na tom nivou kulture onda smo izabrali urođenički status, izabrali smo izolovanost. Ako savremena, moderna umjetnost nije preovlađujuća, onda smo prihvatili prošlost i tradiciju kao osnovni naš današnji poredak.
I šta u tom slučaju rade umjetnici? Ništa. Gledaju kako da se prilagode postojećem stanju, pa su naše galerije često nakrcane eksponatima koji prikazuju biblijske teme ili crkvene objekte. Na taj način se slikari dodvoravaju vlastima i važećem pogledu na svijet, umjesto da su kao umjetnici stalno u oporbi prema današnjem stanju stvari, prema oficijelnom tumačenju svijeta i ljudi u njemu. Gledao sam neku izložbu slika kod franjevaca, pa sam bio zaprepašten koliko je tu amaterizma, neukog i lošeg slikarstva. Ne radi se tu o sadržaju, nego o izrazu, koji nam je govorio o netalentu autora. Poslije je u novinama ta izložba hvaljena.
Srbi su od Jovana Dučića napravili nacionalnu ikonu. Ovaj izvanredni versifikator, rijedak majstor izbrušenih stihova, rijetko se danas prikazuje kao umjetnička veličina, nego se sva pažnja skoncentrisala na dimenziju njegovog srpstva, što nije preovladavajuće kod ovog velikog pjesnika. Pa se onda u njegovu slavu, u slavu srpstva, a ne umjetnosti, organizuju "Dučićeve večeri poezije" i tom prigodim dodjeljuje nagrada. Ove godine nagradu je dobio đorđo Sladoje, čija je poezija arhaična, duboko zakopana u vokabular prošlosti. Umjesto, kako je Dučić za svog vremena bio moderan, da nagrada stimuliše modernost, ovdje se veliča arhaičnost, što odgovara nacionalistima koji vladaju.
Ne možeš dahnuti dušom da ne slušaš muslimanske vjerske prangije, da te ne zasipaju s radija i televizije ilahije i kaside kao vrhunski muzički izraz. Utrkuju se mnogobrojni skribomani da objave knjige u kojima se na razne načine, romaneskne ili esejističke, predstavlja bošnjački narod i bošnjački čovjek, gotovo kao onaj natčovjek iz drugog vremena i drugog svijeta. Nije mi onda jasno kako u takvom okruženju opstaje balet u sarajevskom Narodnom pozorištu, jer on nikako ne može biti nacionalni i vjerski. Mada se i u tome pokušalo.
Nema ozbiljne umjetnosti bez nadgradnje, bez prevazilaženja prošlog. Istinska umjetnost je traganje za novim izrazom i novim sadržajem, a mi danas prisustvujemo ogromnoj poplavi kopija nekadašnje umjetnosti i prepisivanja nekadašnjeg stvaralaštva. Pravi umjetnik je vizionar, onaj koji je kritičan prema sebi i svom društvu, onaj koji je potpisao ugovor s đavolom. A današnji naši umjetnici su uglavnom čankolizi, bezmudi prepisivači prošlosti. S izvjesnim izuzecima.
nezavisne
RSS feed komentara
| < « | » > |
|---|
